Vilinska špica i vulkan koji su otkopali zatvorenici

Krenuli smo u 15:48. Za četrnaest kilometara je to kasno, i to se poslije pokazalo kao najbolja odluka dana.

Lepoglavu većina zna po zatvoru. Šteta, jer je prije zatvora ovdje bilo sve ostalo.

Počelo je 1399., kad je kralj Žigmund Hermanu II. Celjskom dao ruševine starog lepoglavskog grada. Godinu dana kasnije na tom mjestu stoji pavlinski samostan.

Pavlinska gimnazija radi od 1582., filozofija od 1656. Godine 1674. dekretom Leopolda I. i pape Klementa X. pavlini dobivaju pravo dodjeljivanja doktorata - obranjeno ih je oko sedamdeset i pet, po čemu Lepoglava drži naslov prvog hrvatskog sveučilišta. Ivan Belostenec je tu bio prior od 1627. i tu je pisao Gazophylacium. Rječnik je tiskan tek 1740., šezdeset i šest godina nakon njegove smrti.

U župnoj crkvi su freske Ivana Krstitelja Rangera i orgulje iz 1649. - najstarije u Hrvatskoj, i još sviraju. Pod glavnim oltarom leži Ivaniš Korvin, sin Matije Korvina, poginuo od turskih rana 1504. u trideset i drugoj godini.

Pavlini su ukinuti 1786. Samostan preuzima država i 1854. useljava kaznionicu. Tito je tu robijao od 1929. do 1931., poslije njega Stepinac, poslije Tuđman.

I čipka. Na batiće, na UNESCO-ovoj listi od 2009. Zlata Šufflay je krajem 19. stoljeća organizirala proizvodnju i ubacila narodne motive, Danica Brossler nastavila poslije Prvog rata. Zlato u Parizu 1937., bronca u Berlinu 1939. Donijeli su je isti oni pavlini.

Uspon

Iz Lepoglave se ide na jug i penje bez prekida sat i tri četvrt. Bukova šuma, malo vidika, obična zagorska šumska cesta koja jednostavno ne prestaje ići gore.

Na vrh Vilinske špice izbili smo u 17:33.

I tu dolazi ono što ti nitko ne kaže unaprijed: s vrha se ne vidi ništa. Šikara, grmlje, par stabala. Najviša točka cijele ture, i jedini pogled je onaj koji sam sebi napraviš tako da se okreneš prema Željcu i škljocneš.

Sjeli smo devet minuta i krenuli dalje po grebenu, prema istoku.

Dva vidikovca

Nagrada stiže s zakašnjenjem od pola sata.

U 18:07, na sedmom kilometru, greben se otvara i dolje leži cijela dolina Bednje, a preko puta se diže brdo sa svijetlim liticama u zelenom. Ovo je onaj dio Zagorja koji svi voze kroz njega i nitko ga ne gleda.

Šesnaest minuta dalje, drugi vidikovac - i bolji. Golo tlo, nekoliko mrtvih stabala koja stoje uspravno kao stupovi, i iza njih Zagorje do Slovenije. Tu smo ostali trinaest minuta, najduže na cijeloj turi. Komoot ovaj dio grebena vodi kao Vudelje i pogled na Generalski stol.

Sunce je do tada već palo nisko i sve je bilo žuto. Da smo krenuli u podne, prošli bismo tuda po bijelom podnevnom svjetlu i ne bi bilo ni blizu ovako.

Gaveznica

Silazak je dug. Na ulazu prema Gaveznici smo tek u 19:41.

Gaveznica - Kameni vrh je jedini sačuvani fosilni vulkan u Hrvatskoj. Aktivan je bio prije otprilike dvadeset i dva milijuna godina, zatim su ga prekrila mora koja su dolazila i odlazila, pa je ostao zapečaćen pod naslagama.

To što ga danas možeš vidjeti iznutra nije zasluga geologije nego kaznionice. Od 1923. do 1967. lepoglavski su zatvorenici u njemu ručno vadili hiperstenski andezit za ceste. Kopali su četrdeset i četiri godine i pritom, ne znajući, otkopali sam vulkanski dimnjak. Brdo su odnijeli i ostavili rupu u kojoj se vidi ono što nitko nije trebao vidjeti.

Zaštićeno je od 1998., kao šesti geološki spomenik prirode u Hrvatskoj. Ovdje je i jedino nalazište ahata u Hrvatskoj - lepoglavskog, nastalog u šupljinama andezita, sloj po sloj.

Na dvanaestom i pol kilometru stoji Kameni stup, pano s poviješću Zemlje po razdobljima. Ako imaš djecu, ovo je jedina prilika da im pokažeš kambrij dok stoje u krateru.

U Lepoglavu smo se vratili u 20:16, taman.