Vječno sada: zašto nam život uvijek počinje sutra

Znaš onaj ponedjeljak kad već u osam ujutro brojiš dane do petka, i onu nedjelju navečer kad ti u glavi već počinje ponedjeljak? Između njih prođe tjedan kojeg se poslije jedva sjećaš, a od takvih se tjedana slažu godine.

Većina nas živi s malim kalendarom u glavi, na kojem je pravi život uvijek zakazan za neki drugi termin. Kad dođe godišnji, kad se otplati kredit, kad djeca krenu na fakultet ili kad se napokon ode u mirovinu, onda ćemo se opustiti i početi uživati.

Filozof Alan Watts takvu je nadu zvao savršenom prijevarom, i to ne zato što se ono čemu se nadamo nikad ne dogodi, nego zato što nas čekanje drži napola živima, pa sadašnjost proživimo usput, kao čekaonicu za nešto bolje.

Jučer, u pet redaka

Pokušaj se sjetiti što si jučer radio. Ustao, popio kavu, otišao na posao, ručao, malo gledao televiziju i legao, i to je otprilike sve što stane u odgovor. A dan je bio pun stvari koje u taj odgovor nisu ušle: kako je mirisala kava, što ti je netko usput rekao, kakvo je bilo svjetlo kad si izašao na ulicu,…

Riječi idu jedna za drugom i od dana naprave popis, a popis nije dan. Nevolja počinje kad počnemo živjeti po popisu, pa stavku odradimo, prekrižimo i već gledamo sljedeću, a dan nam prođe kao lista obaveza umjesto kao nešto što smo doživjeli.

Isto je s novcem. Tko čeka da ga usreći brojka na računu, nikad ne dočeka dovoljno veliku, jer se cilj svaki put kad ga dosegne pomakne malo dalje.

Pola dana smo negdje drugdje

Psiholozi Matthew Killingsworth i Daniel Gilbert s Harvarda htjeli su 2010. doznati koliko smo zapravo prisutni u vlastitom životu. Napravili su aplikaciju za mobitel koja je ljude u nasumično doba dana pitala tri stvari: kako se osjećaju, što upravo rade i misle li o tome ili o nečem drugom. Javilo se 2.250 ljudi od 18 do 88 godina i poslalo četvrt milijuna odgovora.

Misli su bile negdje drugdje u gotovo polovici budnog vremena. Lutale su kod svega što su ljudi radili, barem 30 posto vremena, s jednom jedinom iznimkom, a to je vođenje ljubavi.

Zanimljivije je ono što je slijedilo. Kad su misli odlutale na nešto neugodno ili posve obično, ljudi su bili osjetno nesretniji nego kad su bili usredotočeni na ono što rade. A kad su sanjarili o nečem lijepom, nisu bili ništa sretniji nego kad nisu sanjarili. Bijeg u lijepu misao, dakle, ne donosi ništa više od onoga što bismo imali da nismo ni bježali.

Ukratko, na raspoloženje je više utjecalo jesu li ljudi mislima bili uz ono što rade nego što su zapravo radili. Lutanje je uz to uglavnom dolazilo prije lošeg raspoloženja, a ne poslije njega, pa češće postanemo loše volje zato što smo odlutali nego što odlutamo zato što smo loše volje. A tu je još i mobitel, zbog kojeg sami sebe prekidamo svakih 47 sekundi.

Stara mudrost, isti problem

Ništa od ovoga nije novo otkriće. Grčka riječ kojom Novi zavjet imenuje grijeh, hamartanein, izvorno znači promašiti metu, kao kad strijelac promaši cilj. Watts ju je čitao doslovno: meta je život, a promašujemo ga tako što smo stalno negdje drugdje.

Sličnu misao nalazimo i u jednom poznatom Isusovu govoru. U Matejevu evanđelju, jednoj od četiri knjige o Isusovu životu, Isus govori mnoštvu okupljenom na jednom brdu, pa se taj dio zove Govor na gori, i usred govora im kaže da pogledaju poljsko cvijeće. Cvijeće ne radi, ne kupuje odjeću i ne brine se što će obući, a ipak je ljepše odjeveno od kralja Salomona, vladara poznatog po bogatstvu i raskoši. Poruka je jednostavna: ne brinite unaprijed za sutra, jer svaki dan ima dovoljno svojih briga.

Watts se šalio da ljudi taj savjet preskaču s izgovorom da je Isusu bilo lako, jer mu je otac šef cijelog svemira, a mi ostali moramo biti praktični. Radosna vijest, kaže, bila je upravo to da smo svi djeca tog istog šefa, samo što se to nikad nije pročulo.

Kad se sredim

Najčešći razlog zbog kojeg život odgađamo zvuči posve razumno. Prvo ću smršavjeti, prestati se nervirati, srediti stvari na poslu i u kući, pa ću onda živjeti mirnije i uživati.

Watts je to zvao gašenjem vatre vatrom. Mir pokušavamo zaslužiti istim nemirom od kojeg bježimo, pa kad jedna stavka bude riješena, na njezino mjesto dođe sljedeća, a trenutak u kojem smo napokon spremni nikad ne stigne.

Kako se vratiti, koliko se da

Nitko ne može živjeti samo u sadašnjosti, a ne treba ni pokušavati. Planiramo, štedimo i veselimo se putovanju, i to je u redu. Problem počinje kad nam planovi i brige za sutra ne daju da budemo tu danas. Na godišnjem mislimo na posao, na poslu na godišnji, i tako ni na jednom mjestu nismo do kraja.

Ono što pomaže jednostavno je, i zato se lako zaboravi. Radi jednu stvar u isto vrijeme: kavu pij bez mobitela, šetaj bez slušalica, ručaj bez vijesti. Kad primijetiš da si odlutao, ne ljuti se na sebe, nego se samo vrati, jer si se samim time što si primijetio već vratio.

A ako ne znaš kako, poslušaj na trenutak što se oko tebe čuje. Nijedan zvuk koji tog trenutka čuješ nije od jučer ni od sutra, i to je najkraći put natrag u sada. Navečer se, umjesto popisa onoga što si odradio, sjeti jednog trenutka iz dana koji si stvarno doživio.

Sljedeći put kad te netko pita što si jučer radio, primijeti koliko je popis kraći od dana. A ako vas je ovo zaintrigiralo, snimku vrijedi poslušati do kraja, jer pola priče nosi Wattsov glas.