Zeitgeist, devetnaest godina poslije: film koji je postavio dobro pitanje i dao loš odgovor

Tko je 2007. gledao Zeitgeist, pamti prije svega osjećaj. Dva sata poslije svijet više nije izgledao isto, a onaj osjećaj da si napokon vidio iza zavjese držao se danima.

Taj je osjećaj bio stvaran i onda kad film nije bio, i zato o njemu vrijedi pisati. Tvrdnje se danas daju provjeriti jedna po jednu, a osjećaj se ne da ni opovrgnuti ni izmjeriti.

Film je 18. lipnja 2007. objavljen na internetu i brzo sakupio desetke milijuna pregleda. Autor Peter Joseph tvrdio je da tri stupa na kojima civilizacija stoji, vjera, država i novac, nisu ono što mislimo da jesu. Prvi dio govori da je kršćanstvo prepisano iz starijih mitova i iz astrologije. Drugi tvrdi da je 11. rujna bio unutarnji posao i da su tri zgrade Svjetskog trgovačkog centra planski srušene eksplozivom, a treći da Federalnim rezervama upravlja šačica bankara koja izaziva ratove kako bi na dugovima zaradila.

Kad se tvrdnje otvore

Uzmimo onu koja je ljude najviše potresla. Film kaže da je egipatski bog Horus rođen od djevice 25. prosinca, da je imao dvanaest učenika, da je raspet i da je nakon tri dana uskrsnuo. Provjerimo dvije od tih tvrdnji, one za koje ne treba znati egipatski.

Egipatski tekstovi začeće opisuju posve drukčije. Izida skuplja i sastavlja Ozirisovo raskomadano tijelo, oživi ga koliko treba i s njim začne Horusa, što je otprilike suprotno od rođenja od djevice.

S raspinjanjem je još jednostavnije. Raspinjanje se kao način pogubljenja u zapisima pojavljuje tek u prvom tisućljeću prije Krista, a najstariji jasan spomen nalazi se kod Herodota i odnosi se na Polikrata sa Samosa, pogubljenog 522. godine prije Krista. Film Horusa smješta oko 3000. godine prije Krista, dakle daje mu smrt na križu dva i pol tisućljeća prije najstarijeg raspinjanja koje povijest uopće poznaje.

Drugi dio filma prolazi slično. Američki državni institut za norme NIST objavio je 2008. završni izvještaj o zgradi WTC 7 i zaključio da ju je srušila vatra, koja je zagrijala i raširila čelične nosače sve dok jedan ključni stup nije popustio. Ni eksploziv ni gorivo, stoji u izvještaju, u tome nisu sudjelovali.

Zašto je onda djelovao

Zato što nije sve u njemu bilo izmišljeno. Tim Callahan je u časopisu Skeptic primijetio ono ključno: dio tvrdnji doista stoji, ali je pomiješan s poluistinama i s onim što je naprosto netočno. U toj se smjesi gubi granica, pa se povjerenje zarađeno na točnom dijelu prenese i na sve ostalo.

Jane Chapman, koja na sveučilištu u Lincolnu predaje medije, pokazala je i kako je to izvedeno: film uz priču o londonskim bombama prikazuje snimke madridskih, računajući da nitko neće provjeravati. Njezin je zaključak da tekst ide na najjači mogući osjećaj umjesto na argument, i da time ruši i ona pitanja koja su bila posve legitimna, o 11. rujna i o korupciji u vjerskim i financijskim ustanovama. To je i prava šteta koju je Zeitgeist napravio, jer kad odgovori padnu, obično sa sobom povuku i pitanja. Ivor Tossell sažeo ga je u listu Globe and Mail u nekoliko riječi koje i danas stoje: čudo od preciznog montiranja i mutnog razmišljanja.

Devetnaest godina poslije

Ovog se rujna filmom pozabavio američki trener za osobni razvoj David Bayer i tvrdi da je Zeitgeist stao prerano. Probudio je ljude, kaže, ali ih ostavio u bijesu, a bijes nije odredište, pa sustav nema smisla rušiti dok se ne promijeni svijest koja ga je stvorila.

Zvuči razumno dok se ne pogleda na čemu ta tvrdnja stoji. Bayer se oslanja na takozvanu mapu svijesti, ljestvicu na kojoj svako duševno stanje ima svoj broj, a brojevi se dobivaju mišićnim testom. Taj su test 2001. provjerili tako da nitko nije znao što drži u ruci: četiri ispitivača testirala su sedam ljudi s potvrđenom alergijom na osinji otrov, svakoga na deset pravih i deset lažnih bočica. Pravi je alergen prepoznao u 40 posto slučajeva, a lažnu bočicu u 60 posto, dok je ponovljeni test na istom čovjeku znao dati drugi rezultat. Autori su zaključili da metoda nije korisnija od pogađanja.

Zanimljivo je, međutim, da jedan dio Bayerove priče stoji. Petlja koju opisuje, u kojoj uvjerenje oblikuje osjećaj, osjećaj ponašanje, a ponašanje ishod koji početno uvjerenje potvrdi, obična je kognitivna psihologija, i na njoj počiva kognitivno bihevioralna terapija. Pregled 106 metaanaliza objavljen 2012. zaključio je da su dokazi za nju vrlo jaki. Tako jedna te ista snimka nosi provjerljivu tvrdnju i neprovjerljivu, jednu do druge, i traži da ih uzmete zajedno, što je točno ono što je radio i Zeitgeist.

Što od svega ostaje

Ostaje pitanje, a ono je bilo bolje od svakog odgovora koji je film ponudio. Nije glavno tko upravlja svijetom nego tko odlučuje u što ćemo vjerovati, i po čemu bismo prepoznali da se varamo.

Ostaje i nešto od onog šoka, što uopće nije loše. Prestati vjerovati nečemu samo zato što dolazi s pozicije moći zdrav je nagon, ali isti taj nagon, ako ga se ne drži na uzici, jednako lako natjera čovjeka da povjeruje svakome tko kaže da nam lažu. Zato je najkorisnije što nam je Zeitgeist ostavio zapravo navika koju je izazvao kod onih koji su ga gledali pa počeli provjeravati. Otvoriš tvrdnju, potražiš izvor i pogledaš stoji li, što traje nekoliko minuta i uglavnom je zanimljivije od samog filma.