Čovjek od čelika: 960 krugova oko istog jezera

Postoje rezultati koje pročitaš dvaput jer ti se čini da je netko krivo utipkao. Ovaj je jedan od njih: 862,066 kilometara u šest dana.

Mario Čeliković iz Slavonskog Broda istrčao je to početkom rujna u Balatonfüredu, na svjetskom prvenstvu u šestodnevnom trčanju. Osvojio je srebro među muškarcima i treće mjesto ukupno, a hrvatski rekord popravio je za stotinjak kilometara. Ne za nekoliko stotina metara, nego za stotinu kilometara, što je otprilike kao da se u skoku u dalj napredovalo za metar i pol.

A prezime mu je Čeliković. To je previše dobro podudaranje da bi bilo slučajno, i priznajem da je upravo ono povod ovom tekstu.

Evo što ta brojka znači kad je razložiš. To je 143 kilometra dnevno, šest dana zaredom. Dakle nešto više od tri maratona svaki dan, bez dana odmora između. Ukupno preko dvadeset maratona u tjedan dana. Ako ti je lakše u našim mjerama - to je dvostruka udaljenost od Zagreba do Splita, cestom.

Ali najgori broj nije ni jedan od tih. Utrka traje 144 sata i mjeri se sve, i trčanje i stajanje i spavanje. Njegov prosjek kroz cijelih 144 sata, računajući san, iznosi 5,99 km/h. To je brzina brzog hoda, održana bez prestanka šest dana i šest noći. Svaki sat koji je proveo ležeći morao je negdje nadoknaditi.

I još jedan detalj, meni najteži od svih. Trčalo se po asfaltnoj petlji dugoj 898 metara. On je taj isti krug obišao otprilike 960 puta. Isto drveće, isti zavoj, isti šator s vodom, devetsto šezdeset puta. Kad ljudi pričaju o izdržljivosti, obično misle na noge. Ovdje su noge lakši dio.

Pobijedila je Amerikanka Megan Eckert s 1.024 kilometra i postavila ženski svjetski rekord, ispred svih muškaraca. Među muškarcima je prvi bio Norvežanin Simen Holvik s 941 kilometrom, Čeliković drugi, a četvrti Mađar Szabolcs Beda - i njega je Čeliković držao iza sebe s razlikom od nepunih devet kilometara. Nakon šest dana trčanja, devet kilometara je razlika koja se skupi u jednom lošem popodnevu.

Hrvatska je s Mirkom Antoljakom osvojila i ekipnu broncu.

Ono zbog čega ovo ide u Život, a ne u sport, jest pitanje koje ostaje kad se brojke slegnu. Šesti dan, negdje oko sedamsto pedesetog kilometra, nema više nikakvog treninga koji te nosi. Tijelo je odavno reklo sve što ima za reći. Ostaje samo odluka da se napravi još jedan krug oko istog jezera, pa onda još jedan.

To je upornost, ona sasvim obična, ista ona kojom se završi bilo koji započeti posao. Razlika je samo što ju je on držao do kraja šestog dana.