Jutarnja svjetlost i mitohondriji: zašto sunce izravno mijenja šećer i vid

Prvih sat vremena nakon buđenja najčešće prolazi u polumraku kupaonice, sa sjajem ekrana u rukama dok čekamo da kava konačno odradi svoj posao. Vjerujemo da je osjećaj pospanosti u glavi samo stvar nedovoljno odspavanih sati ili navike, dok rasvjetna tijela u stanovima doživljavamo kao potpunu zamjenu za prirodni dan.

Međutim, laboratorijska mjerenja pokazuju da izlaganje očiju i kože ranoj prirodnoj svjetlosti ne podešava samo biološki sat, nego mijenja i način na koji naši mitohondriji prerađuju glukozu.

Temeljni mehanizam započinje u očima, no ne u onim stanicama kojima vidimo oblike i boje. U mrežnici postoje posebne fotosenzibilne ganglijske stanice koje reagiraju na specifične valne duljine svjetlosti i izravno šalju fizičke živčane niti u suprahijazmatičku jezgru - glavni biološki sat u mozgu. Kada je sunce nisko na obzoru u rano jutro, atmosfersko raspršenje smanjuje opasne UV zrake, dok u spektru prevladavaju duže valne duljine žutih, narančastih i crvenih tonova. Taj omjer svjetlosti aktivira živčani put prema nadbubrežnoj žlijezdi i uzrokuje rani, zdravi skok kortizola. Pravovremeni jutarnji skok kortizola ključan je za preživljavanje: on pokreće imunitet, stabilizira metabolizam i jamči da će razina hormona stresa navečer pasti dovoljno nisko kako bismo nesmetano zaspali.

Ipak, najzanimljiviji dio ove fiziologije događa se daleko od samog mozga. Duge valne duljine prirodne svjetlosti, osobito crveni i bliski infracrveni spektar, prodiru duboko kroz ljudsko tkivo. Mjerenje provedeno na londonskim sveučilištima City i UCL, na trideset zdravih ispitanika, pokazalo je da petnaest minuta crvenog svjetla od 670 nanometara usmjerenog na leđa tijekom testa tolerancije na glukozu spušta ukupnu glukozu nakon unosa za 27,7 posto, a sam vršni skok za 7,5 posto. Foton crvene i infracrvene svjetlosti ulazi u stanice i mijenja rad elektronskog transportnog lanca u mitohondrijima. Time se povećava učinkovitost proizvodnje stanične energije i smanjuje oksidativni stres.

Učinak ovih valnih duljina na mrežnicu jednako je zanimljiv. Fotoreceptori u očima spadaju među metabolički najaktivnije stanice u cijelom ljudskom tijelu i sadržavaju najgušću koncentraciju mitohondrija. U pokusu na dvadeset i četvero ljudi u dobi od 37 do 70 godina jedno jedino trominutno gledanje u duboko crveno svjetlo ujutro poboljšalo je raspoznavanje kontrasta boja, i to poboljšanje držalo se tjedan dana. Kod mlađih ispitanika istog učinka nije bilo. Riječ je o jednom mjerljivom dijelu vida, ne o vraćanju dioptrije - ali je i to više nego što bi itko očekivao od tri minute crvene žarulje.

S druge strane, podaci iz opsežne obrade Britanske biobanke pokazuju što radi svjetlo u krivo doba dana. Gotovo 85.000 ljudi nosilo je mjerač svjetla tjedan dana, a onda ih se pratilo osam godina: oni koji su bili izloženi najviše svjetla noću imali su oko pedeset posto veći rizik od razvoja šećerne bolesti tipa 2 od onih s najmanje noćnog svjetla. Ekrani i sobna svjetla navečer nisu dovoljno jaki da bi pokrenuli zdravi jutarnji skok kortizola, ali su više nego dovoljni da poremete večernju proizvodnju melatonina.

Srećom, priroda nudi jednostavan protuotrov. Večernji izlazak na prirodno sumračno svjetlo smanjuje osjetljivost očiju na kasniji plavi sjaj ekrana. Čak i za oblačnih dana u zimskim mjesecima, količina fotona na otvorenom višestruko nadmašuje najjaču sobnu rasvjetu, a zeleni listovi u prirodi dodatno odbijaju i raspršuju infracrvene zrake.

A sutra ujutro, umjesto da prve minute provedeš pod umjetnim neonom ili pred hladnim ekranom, izađi na nekoliko minuta na dnevno svjetlo i dopusti stanicama da same obave svoj posao.

Povod za ovaj tekst je snimka na kanalu The Diary Of A CEO Clips. Ono što ovdje piše ne stoji na njoj nego na radovima na koje vode veze ispod.