Skrivena cijena gotovine: što kaže čovjek koji od toga živi

Deset tisuća eura na tekućem računu izgledaju kao najsigurnija stvar na svijetu. Uz inflaciju od tri posto godišnje, nakon dvadeset godina od te kupovne moći ostane 5.438 eura - a da se pritom nije dogodilo baš ništa. Nitko nije pogriješio, nitko nije ukrao, banka nije propala. Novac je cijelo vrijeme bio na sigurnom ali cijelo vrijeme je gubio na vrijednosti.

Ben Felix, upravitelj portfelja i glavni investicijski direktor u kanadskom PWL Capitalu, u razgovoru za The Diary of a CEO tvrdi da su gotovina na računu i naglo dizanje hipoteke radi ulaganja dva suprotna, ali jednako podcijenjena rizika.

Odmah na početku, da ne bude zabune: ovo nisu naši savjeti. Mi ne znamo što ti trebaš napraviti sa svojim novcem i nemamo pravo to tvrditi. Ovdje prenosimo što o tome govori čovjek koji od upravljanja tuđim novcem živi, i prenosimo to zato što se kod nas o riziku rijetko govori ovako izravno. Odluka ostaje tvoja i zaslužuje da se o njoj promisli na miru, a ne u prolazu.

Prvo o čemu Felix govori je osjećaj mira koji dolazi uz gotovinu. Njegov je argument jednostavan: ostaviti novac na računu također je odluka, i to jedina kod koje se unaprijed zna da gubiš. Gubitak počinje od prvog dana i ne prestaje.

Drugi rizik nastaje upravo iz te spoznaje. Čovjek shvati da mu novac gubi vrijednost, pa odluči nešto poduzeti - otplaćena kuća ide ponovno pod hipoteku, a taj se novac uloži u još jednu nekretninu ili u dionice. Na papiru izgleda dobro: posuđeno se uloži uz veći prinos od kamate, a razlika ostaje tebi. Felix upozorava da taj račun vrijedi samo ako izdržiš do kraja. Kad ulaganje padne za trećinu, a rata i dalje stiže svakog prvog, većina ljudi proda na dnu i gubitak koji je bio privremen postane trajan. Poluga zato ne povećava samo dobitak i gubitak nego i pritisak, a ono što je u toj igri založeno nije portfelj nego kuća u kojoj se živi.

O kriptovalutama govori kratko i bez uvijanja. Bitcoin je nastao u krugovima računalnih entuzijasta kao tehničko rješenje za plaćanje bez posrednika i kao takav mu je zanimljiv, ali u ulaganju ga svrstava u čistu špekulaciju - i kaže da ih sam ne kupuje. Isto vrijedi za tematske fondove usmjerene na umjetnu inteligenciju, svemir ili zelenu energiju. Njegovo zapažanje je neugodno konkretno: takvi se fondovi lansiraju onda kad su cijene na vrhu i kad je medijska buka najjača, jer se tada najviše prodaju. Tko kupi tada, kupio je na vrhuncu popularnosti - a to je gotovo uvijek i vrhunac cijene. Ono što slijedi je duga silazna strana iste krivulje, i na njoj se najčešće odustane, pri dnu.

Iza toga stoji obrazac koji je ekonomistica Carlota Perez opisala na dvjesto godina tehnoloških revolucija. Parni stroj, željeznica, automobil, internet, danas umjetna inteligencija - svaki put ista krivulja. Financijski kapital prvo napravi maniju, cijene odlete, pa dođe trežnjenje i tvrtke bez stvarnih prihoda propadnu. Ono što preživi tu čistku obično je ono što doista radi - željeznica je ostala i onda kad su propale tvrtke koje su je gradile. Kad su ugrađeni prvi bankomati, svi su računali da bankovni službenici nestaju; troškovi poslovnice su pali, poslovnica je otvoreno više, i broj službenika je porastao.

Ono što Felix nudi kao odgovor je široko diverzificiran indeksni fond koji prati cijelo globalno gospodarstvo, s niskim naknadama. Njegov argument nije da je to najbolje što postoji, nego da kupuješ buduće novčane tokove tisuća tvrtki odjednom, pa ti nije ni potrebno znati koja će od njih uspjeti. Tržište, kaže, u današnju cijenu već ubraja sve što se javno zna, pa kupnja nečega samo zato što je popularno rijetko donosi prednost.

Iako su sve navedene brojke iz sjevernoameričkog konteksta, s tamošnjim porezima, mirovinskim računima i troškovima, ono osnovno se ne mijenja prelaskom granice. Inflacija jede kupovnu moć jednako u Zagrebu kao u Torontu, rata stiže jednako svakog prvog, a fond koji se lansira na vrhuncu buke prodaje se jednako dobro i ovdje. Razlikuju se brojke, ne mehanika.