Moby u Areni: jedan od najboljih koncerata koje sam vidio

Ima koncerata koje odgledaš, kimneš glavom i zaboraviš do sljedećeg. A ima ih, puno rjeđe, kod kojih se sve poklopi. Ovaj je bio ovo drugo - jedan od najboljih koncerata koje sam ikad vidio.

Dan je bio savršen ljetni, a nije bilo vruće, što u Puli krajem srpnja nije uobičajeno. Sa mnom Max, koji Mobyja voli otprilike jednako dugo koliko i ja, pa nije trebalo nikome ništa objašnjavati ni prije ni poslije.

Zvuk je bio izvrstan. To u Areni nije samo pohvala tonskoj ekipi - nema ljepšeg koncertnog prostora u Hrvatskoj, i kad se u dvije tisuće godina starom kamenu posloži još i zvuk, onda stvarno više nemaš isprike da ti nešto ne valja.

Dotjerano, ne prepravljeno

A onda čovjek zbog kojeg smo došli. Pjesme koje znamo napamet dvadeset i kusur godina Moby je doradio tako da zvuče daleko bolje nego na pločama. I to je ključna razlika: nisu prepravljene da budu drukčije, nego dotjerane da budu bolje. To se čuje odmah, od prve sekunde. Zato i dolazimo na koncerte, potpuno doživjeti genijalnost izvođača koji to znaju napraviti.

Max i ja smo se te večeri znali pogledati i uvijek isto, bez riječi ili s jednom jedinom: ne vjerujem koliko je ovo dobro.

I vizualno je bilo fenomenalno. Živi nastup benda miksao se s raznim efektima. Sve je bilo je povezano s onim što se tog trenutka događa, i izgledalo je baš odlično.

Ženski vokali mi nikad nisu zvučali ljepše. Vođene su kao prateće, ali su nosile večer. Čelo i violina - njihova pojava na pozornici bila je gotovo anđeoska.

Ono što te dohvati

Bilo je pjesama na kojima nisi mogao zaustaviti suzu. Why Does My Heart Feel So Bad? je jedna od njih - a tko kaže da nije, laže.

Njegova borba za prava životinja, i to što s njima radi današnja masovna proizvodnja hrane, često se provlačila kroz kratke filmove koji su se miješali s njihovim nastupom. Nije to bio dio koji čekaš da prođe - bilo je iskreno i teško, i u Areni se čulo da ljudi slušaju.

A onda Bowie.

Meni je Bowie jedan od najvećih glazbenika ikad, i sama pomisao da ga je Moby imao za susjeda djeluje nestvarno. A imao ga je: Bowie mu se 2000. doselio preko puta ulice u New Yorku, mahali su si s balkona i sudarali se u dućanu, a Heroes su zajedno svirali na akustičnim gitarama u Mobyjevu dnevnom boravku.^[1]

Zamisli da su ti susjedi Bowie i Moby.

Njegova izvedba Heroes te večeri bila je nešto posebno i jako emotivno.

Prvi put sam ga gledao i nisam ga ni primijetio

Gledao sam Mobyja i prije: 2. rujna 1994., u ljubljanskim Križankama.^[2] Bio je predgrupa, a mi smo došli zbog glavnog benda te večeri - Inspiral Carpets. Svirala je i Miranda Sex Garden.

Buraz i ja smo Carpetse tada obožavali i održali su genijalan nastup.

Mobyja tada nisam znao. Elektronika mi u to vrijeme nije bila visoko na popisu pa sam ga doživio mlako, otprilike kao nešto što sluša jednim uhom dok se čeka pravi koncert.

Trideset i dvije godine kasnije, taj isti čovjek mi je priredio jednu od najboljih večeri koje pamtim. Ne znam je li se on toliko promijenio ili ja. Sasvim sigurno oboje.

Snimio sam dvije pjesme u cijelosti. Mislim da o savršenosti te izvedbe govore bolje nego išta što bih ja mogao napisati.

Jedina zamjerka

Organizacija. Premalo šankova za prepunu Arenu - na cugu se čekalo predugo. Isto vrijedi i za wc, gdje se u redu čekao najmanje dvadesetak minuta. Kada zbrojiš jedno i drugo popizditis nije daleko.

Poslije

Nastavak u obližnjem Rock Caffeu je bio jednako dobar - međusobno prepričavanje doživljaja koncerta u društvu dragih prijatelja koje smo sreli nakon koncerta. Hladni sokovi od borvnice (😉) su bez pardona dolazili jedan za drugim…

E to se zove savršena glazbena večer.

---

^[1] O prijateljstvu s Bowiejem Moby je govorio više puta - RTÉ, 2016. · Forbes, 2021.

^[2] Na plakatu piše dan, ali ne i godina. Ispalo je 1994. jer su sva tri imena s plakata te godine bila na Mute Recordsu, a Inspiral Carpets su onamo prešli baš tada.