THE DAMNED - 11. 7. 2026. / Ljubljana / Kino Šiška

Kad već neće „prokletnici“ u Zagreb, onda Agrameri, ali ne samo oni već i Fiumani, Puležani i meni uvijek dragi moji Zagorci, sendviče i piva u ruksake te pravac Emona. A navodno za taj datum zapravo imali ponudu za nastup u Zagrebu, u igri bili Tvornica Kulture i Boogaloo, ali menadžment benda tražio veću dvoranu pa odabir na kraju pao na kapacitetom najmanju, Kino Šiška, i to u susjednoj nam deželi. Pozitivno je to što je Kino Šiška tehnički, akustično i ugostiteljski daleko superiorniji koncertni prostor.

Predgrupa za ovu prigodu bio je zagrebački bend Parnepar, koji startao točno u 20.00 h. Odmah isprika bendu što sam propustio njegov nastup, iako muzički interesantan, sudeći po studijskim izdanjima, no kako to obično biva, neka socijalno-hmeljna druženja ispadnu kao prioritet. U svakom slučaju, nadam se da ću ga vidjeti na nekom samostalnom koncertu, biti predgrupa nekome ovakvog kalibra poput The Damned uvijek je nezahvalna zadaća.

U Ljubljanu su The Damned stigli u sklopu turneje „Final Damnation 50“, odnosno proslave 50. godišnjice postojanja benda. Ovo im je bio treći nastup na prostorima bivše države, dvaput su prije toga nastupili u Novom Sadu, godine 2008. na manifestaciji “Ritam Evrope” te 2017. na “Exit” festivalu.

Prvi put sam ih gledao 2014. godine u Londonu kad su za simboličnu cijenu održali solo koncert nakon sramotnog otkazivanja “Alt-Fest” priredbe par dana prije početka iste, a na kojoj trebali nastupiti. Nisu tu neku sreću imali ni prošle godine na drugoj pozornici na “Forever Now” festivalu u Milton Keynesu, gdje također zbog loše organizacije svjedočio da ih ištekali nakon malo više od pola previđenog nastupa. Ali stari mačori i profesionalci kakvi jesu, nisu se dali, već su „na suho“ odsvirali u inat cijelu “New Rose”, poslali organizatore u cunnus matris (i oni bez znanja latinskog shvatit će kamo) te se gospodski povukli s bine. No barem su nastupili. A ista kraćenja ii pomicanja nastupa doživio je i ostali line-up na tom stageu, a govorimo o Jesus & The Mary Chain, Death Cult, She Wants Revenge, Public Image Ltd., John McKay (ex-Siouxsie & The Banshees), Happy Mondays, Theatre of Hate. Izvođači na glavnoj pozornici, UK Decay, Berlin, Chameleons, The Psychedelic Furs, Johnny Marr, The The, Billy Idol i Kraftwerk bili su pošteđeni tog debakla.

The Damned su na ovoj turneji gotovo u originalnoj postavi. Vokalist David Vanian, Captain Sensible (Raymond Burns), prvotno basist pa potom gitarist, te bubnjar Rat Scabies (Christopher Millar), u bendu su od samog osnivanja 1976., basist Paul Gray pridružio se 1980., a jedini kao noviji član je klavijaturist je Monty Oxymoron (Laurence Burrow) koji se bendu pridružio 1996. godine. Naravno, osim Vaniana i „novopridošlice“ Oxymorona, ostali članovi imali su periodična izbivanja iz benda. Treba napomenuti da je jedan od osnivača te osoba koja je skladala gotovo cijela prva dva albuma The Damned, ali se i najkraće zadržala u njemu (napustio bend 1977.), gitarist Brian James (Brian Robertson), preminuo 2025. godine.

Pred gotovo 500-tinjak posjetitelja točno u 21 h započeo koncert koji su mnogi preživjeli punkeri, post-punkeri, rockeri te tzv.darkeri čekali desetljećima. The Damned su započeli sa “Street Of Dreams”, pjesmom s albuma “Phantasmagoria”, da bi odmah potom ubacili u višu brzinu s “Love Song” s albuma “Machine Gun Etiquette”. Bend je za razliku od samih početaka nakon svih tih 50 godina odlično uštiman te tako tehnički superiorniji svojoj mlađoj verziji. Ali energija je svejedno ostala ona mladalačka. Nekadašnji grobar, David Vanian, uvijek besprijekorno odjeven kao pravi britanski dandy, suvereno vlada pozornicom a i svojim glasnicama, Cpt. Sensible i dalje sa svojom gitarom, crvenom beretkom na glavi, crveno-bijelom prugastom majicomi te crvenim „starkama“ na nogama kao da je ispao iz nekog srednjoškolskog punk benda a ne benda koji je službeno izdao prvi punk singl, Rat Scabies za svojim bubnjevima iza pleksiglasa je neka mješavina Zvjerka iz Muppeta ili Renfielda iz Dracule, Paul Gray na basu sa svojim Ray-Banicama i basom trudi se biti veća faca od ove trojice, a klavijaturist Oxymoron je sve nešto samo ne ono bez prefiksa „oxy“. Nižu se stvari s “Black” albuma te albuma “Strawberries”, zatim pokoja obrada, “Making Time” od Creation i “Eloise” od Barryja Ryana. U publici odlično raspoloženje, doduše nema hračkanja, bacanja piva ili masovnog poganja kao u „zlatno doba“ punka, ali svi uživaju. Poneki dožive i svoj trenutak showa tipa “The Voice” ili “Supertalent” kad im Vanian pruži mikrofon, doduše ne baš nešto uspješno, ali koga briga, pa ipak smo na punk koncertu a ne na operi. Za kraj regularnog dijela ostavljena je furiozna “Neat Neat Neat” s prvog albuma. Bis započinje s malo lakšom “Curtain Call”, zatim slijedi bubnjarski solo Rata Scabiesa, tek toliko da dokaže da su umijeće jedna a godine sasvim druga kategorija. Već samim Vanianovim uvodom „Is she really going out with him?“ zna se da slijedi ludnica uz “New Rose”, potom zgodna obrada “White Rabbit” od Jefferson Airplane, a onda potpuni „raspašoj“ na završnoj “Smash It Up”.

Nije to bio puki nostalgičarski događaj, niti je bend samo profesionalno odradio svoju gažu, dapače, bilo je to uživanje u pjesmama koje su nekima obilježile mladost, a nekima tek obilježavaju njihovu, budući da je među publikom bilo dosta mlađe generacije. Ali kako mojoj i nekim starijim generacijama naši omiljeni bendovi znaju dolaziti na nastupe i s nekoliko desetljeća zakašnjenja, drago mi je da su The Damned ovim koncertom dali do znanja da nikad nije kasno i da možda nismo mnogo propustili. I hvala im na tome.

P.S. Bend je nakon koncerta bio vrlo raspoložen i susretljiv pa se druženje nastavilo uz pokoje pivo te iznimno ugodno čavrljanje, potpisivanje razne memorabilije te fotografiranje.

P.P.S. Za one koji su se palili ili se još pale na „tetu“ s omota albuma “Phantasmagoria”, to je Susie Bick odnosno aktualna gđa Cave stanovitog g. Nicka Cavea.