| BRANKO
OSKAR
I've got more than your eyes can see
(kolumna broj 2, 29.3.2004.)
Malo malo javljaju se kompići sa upitima jel' ima kakav posao ovdje gore. Moj odgovor je uvijek isti: daj, nisam ni sebi jo nita na'o, a kamoli da tebi neto sredim i to jos na crnjaka. Papiri su potrebni u svakom slučaju osim ako ti neki rođo ima rest ili birtiju pa da mu pere tanjure u kuhinji. Situacija, u nekad za radnicima zjapećim zemljama, se uvelike promijenila. Posla jednostavno nema, odnosno da budem precizniji, dobroga posla nema. Sluam ovdje priče kako su nekada na kolodvoru čekali agenti raznih poduzeća nebi li se dokopali radne snage sa istoka. Siao bi sa vlaka i već imao posao. Sa papira, bez papira, sve se dalo srediti. Danas se kuka o skupoći, o malim plaćama, o porezima to ti uzmu pola prekovremenog, o euru koji je sve zavio u crno pa da dalje ne nabrajam. Čovjek da bi se uvalio u dobru firmu te tako privređivao nekih cca.1400 treba kao i svuda dobru njoru. Nije dovoljno da ti stric ili tetka tamo rade pa da te preporuče, već da osobno zna efa ili da ima obrazovanje koje mi stranci jednostavno nemamo. Dobro znanje njemačkog jezika da ni ne spominjem.
to se tiče posla to su bile prve stvari koje sam primjetio: nai ljudi su vrlo slabo obrazovani i vrlo slabo barataju jezikom. Druga generacija odnosno njihova djeca jezik poznaju, ali ne i građu koja se uči u kolama. Koliko samo njih nema uopće zavrenu srednju kolu. Oni koji i uspiju savladati tu muku postaju profesionalci na kasama, u lagerima, kamionima itd. Svakako da ih ima i fakultetski obrazovanih, ali brijem da ih je jedan na pedeset. Upravo je jasno vidljivo kako se ruralni mentalitet njihovih roditelja prelio u njihove mlade zatucane glave. Nekada sam gledao svoju gastarbajtersku familiju kada bi pristizala kuci na praznike iz Njemačke kao male Bogove. Dobri auti, lijepe stvari, pametni da te Bog oslobodi. Danas vidim da je sve to pičkin dim. I od ljudi i od njihovog materijalizma. Ovdje nisu nita. U rangu su sa domaćom niom klasom te ih samo ona i prihvaća. Naravno, i oni njih. Naravno, kad su i isti kalibar. Često se danas nasmijem kad se sjetim naih politicara kako pominju nau dijasporu kao ugledne i cijenjene ljude u inozemstvu. Ima dakako i takvih, ali ta su oni u moru ljudi koji ovdje ive i ko se i kada na njih sjeti i obazire. Doktor u vici ili advokat u Njemačkoj. Big deal. ta je njih pet na masu onih naih polupismenjaka i seljaka kojih se onaj gore doktor postidi kad ih vidi. Ne da se ne mogu uklopiti nego stvarno ne mogu. Ima to naravno i svojih prednosti, ali uistinu mi ne bi trebali podazrivi pogledi domaćih kada se stanem izrazavati u infinitivima. Sva me ta njihova iseljenička zajednica podsjeća na srednjovjekovne idovske kolonije po evropskim gradovima gdje su izolirani ivjeli i ljakali. Ja bih ovdje mogao do penzije raditi bez da znam i riječ njemačkog. ta će ti kad ima HRT 1, 2, 3, radio ovaj, onaj, nae kafiće i domaću ekipu na teli. Ne elim nita loe o naim ljudima ni reći ni misliti, ali kada me na momente zapljusne energija koju im mentalni sklopovi isijavaju moram popizditi.
Ljudi koje sam ja dosada upoznao su mahom, upravo ti lageristi, čistači, kamionci. Kada kojega pitam di i ta radi, počnu se izvrdavati, muljati, lagati. Srame se svoga posla. Kakvu ima plaću? Nerijetko sam upravo dobio basnoslovne iznose ili neiznoenje poslovne tajne. Tada mi ih biva ao. Tada najbolje uviđam koji su to robovi svojih mentaliteta i ovisnosti o miljenju okoline.
Da se razumijemo, ja sam prije dva mjeseca počeo raditi u Metrou, ali ne kao zaposlenik Metroa već firme koja čisti u Metrou. Moji kolege rade u Metrou, a ja u Putz firmi. Jel se razumijemo? Tako ja pričam jednom Austrijancu, studentu publicistike, kako sam naao posao. Dođem uveče u pola 9 u Metro na Fisch Abteilung, ispraznim kante za smeće, uzmem miniwash pa lijepo prickam naokolo. Poslije obriem stalae sa ribom i čekam svojih 290 . Imam i socijalno i penzionsko. Sve za čuku i pol. Nije loe. Jo bolje zvuči kad se pretvori u kune. I boli me kurac oće neki Bosanac ili ko drugi mene gledat ko smetlara. Oće li taj Austrijanac; intelektualac mene gledat ko Balkanskog sirotana ili kako već. Ostali će kolege čistači odlaziti svojim domovima za blagdane u svojim, od usta odvojenim, BMW-ima, u Hondama sa spojlerima i pričati priče kako su efovi u Metroima, radnici u biroima i tako dalje i tako blie.
Ja ću samo sjesti, otvoriti pivo i zapjevati onu: I've got more than your eyes can see.
Tomson i Knindja ko u stare babe mindja (kolumna broj 1, 1.3.2004.)
|