|
PIXIES Idemo na koncert Pixiesa! To je nevjerojatno. Zar to nije nevjerojatno? Šta ti je život... Idemo na koncert Pixiesa! Naoružani sendvičima, kazetama, fotoaparatima i ostalim neophodnostima, sjedamo u auto. Zatim se vraćamo do mene doma jer sam zaboravio kartu. Onda napokon krećemo prema Ljubljani ali nas napada žestoka kiša. Kišobrane nemamo pa strepimo hoće li ovako pljuštati i tamo jer nam je u tom slučaju najbolje sjediti u autu do početka koncerta. Zašto od svih dana na svijetu mora padati baš danas? Ali dobro, u Ljubljani samo škropi pa uspjevamo od auta doći do birca preko puta Križanki, koji je natrpan nabrijanim Hrvatima. Valjda Slovenci tiše govore, jer kad god sam u Ljubljani na koncertu, čini mi se da sam usred Zagreba. Sreću se prijatelji, traže drugi, kemija s kartama, zvone mobiteli... Pixiesi su mogli svirati i u Zagrebu, ali su naši organizatori zaključili da neće biti interesa. Debili! Tko god je zagazio u alternativnu muziku (čak ne nužno u indie-rock), tom su se svidjeli Pixiesi. Da li ste ikad čuli da ih je netko proglasio za sranje? Ja nikad. Da li ste čuli da je netko slegnuo ramenima i rekao da su mu bezveze? Možda, ali teško. Ako ih usporedimo s velikim imenima - Sonic Youth, Manicsi, Talking Heads, Femmesi... ti sjajni bendovi su se u svojim dugim karijerama nasnimali i nebitnih i neslušljivih pjesama (a zadnja 2 albuma, op. ur.?) . A bendovi koji su trajali kratko nisu uspjeli snimiti toliko dobrih i utjecajnih albuma (osim Nirvane, recimo). Tako da su Pixiesi rijedak slučaj benda koji je svojih šest kratkih godina napunio odličnim albumima, oduševio i publiku i kritiku, utjecao na brojne nasljednike i raspao se prije nego što se stigao pokvariti. Pixiese svi vole. Vjerujem da bi u Zagrebu uspjeli isplatiti veliku dvoranu Doma Sportova. Odemo do auta nešto obaviti i dok smo se vratili počeli su već puštati unutra i formirala su se dva golema reda. Već se čuje i predgrupa, Res Nullius. Nisam ih nikad slušao (shame on yu!, op. ur.) , ali sam čuo dosta oprečnih komentara - neki tvrde da su super (jesu jesu, op. ur.) a drugi okreću očima i drago im je da ih neće čuti. Nakon 20-ak minuta čekanja i podsmjehivanja konkurentskom redu koji je išao sporije, ulazimo bez problema. Na Kraftwerku kao nisu dozvoljavali fotoaparate, a sad su mene pustili iako su ga napipali. Kad sam ušao, imao sam šta vidjeti - terasa (ne znam kako bi drugačije nazvao) na kojoj je svirka je već sad skoro puna, bez obzira što je i na dvorištu koje vodi do terase hrpa ljudi, a i vani ih još čeka u redu 500-tinjak. Teška srca odustajem od čekanja za wc (bilo je 30-ak ljudi u redu) i trčim da zauzmem što bolje mjesto ispred stagea. - Oprostite, moram prekinuti, upravo sam čuo da BRMC sviraju u Močvari. Evo me natrag. Dakle, pročekao sam oko pola sata ispred stagea uz veselo društvo Hrvatskog Podzemlja koje je smislilo i uzvikivalo parolu 'Malo vas je, malo vas je, PI-KSI-ZI!'. Bila je dobra odluka utrpati se tamo što prije, jer su ljudi koji su kasnije dolazili imali problema naći bilo kakvo mjesto na terasi, pa je i organizator izašao na stage i posebno molio ljude da se miču dalje od ulaza da bi svi mogli ući.
Frank Black je i dalje jako debeo, ali sad mu to nekako dobro stoji. Prije par godina na koncertu s The Catholicsima je bio upravo degutantan. Djeluje zadovoljan na neki ironičan način i smješka se malim očicama usječenima u mesnatu glavu. Aco Dragaš je rekao da podsjeća na Budu. Jedino možda urla s manje očaja nego što sam priželjkivao. Joey Santiago stoji par metara ispred mene. Ima vunenu kapicu i očale i izgleda pomalo izgubljeno. Kim Deal je nažalost s druge strane stagea. Ima širok osmjeh na licu, lijepo pjeva i piči po svom fretless (opa, šminka) basu. Kim mi te volimo! Znate li da sam zvao Kim u Ameriku pred xy godina da joj ponudim da sviram u Breedersima? Duga priča. Jest da ima četri banke i 20 kg previše, ali ženio bi je odma. Iznad njih za svojim setom sjedi David Lovering. Djeluje vitalno i diže lijevu ruku iznad glave kad udara po dobošu. Sviraju praktički sve stvari s prva tri albuma! Nažalost nisu svirali Levitate Me i Manta Ray. Niti svoju novu stvar Bam Thwok. S Bossanove sviraju samo Velouria, a s Trompe Le Monde sviraju samo na drugi i zadnji bis Planet of Sound i U-Mass. Toliko su pjesama odsvirali da mi se čini da sam tamo satima. Kasnije sam čuo da su prije prvog odlaska sa stagea svirali tek sat i 10 minuta. Tako je to kad nema showa, nema razgovora, ni međusobnog ni s publikom, samo svirka. Jedinu fintu su izveli David i Joey. Joey je na Isla de Encanta bučio s gitarom na najrazličitije načine, pa mu je David dobacio palicu pa je ovaj s njom strugao po žicama pa mu je bacio natrag. I to je to. Odsvirali, prišli stageu da se pozdrave s prvim redovima, otišli. Ne izgleda da previše uživaju i da spremaju nanovo krenuti s Pixiesima. Žao mi je, ali sigurno bolje ovako nego da fejkaju ekstazu u svirci, srdačnost i ostalo što nam bendovi često podvaljuju. Poslije smo otišli na after u dekadentni Orto bar, gdje je bila dobra muzika, a konobar me pokušao prevariti računajući kunu po nekom tečaju s Jupitera. Ali sve zajedno je bilo super i nisam se htio vratiti rano doma s frendovima, s autom, nego sam ostao s nekim poznanicima u Ljubljani. U pol 4 je bio fajrunt, pa smo se malo smucali po gradu i otišli jutarnjim vlakom u Zagreb. I ravno na posao! Nema veze. This ain't no holiday, but it always turns out this way! Tu vam je inače link na najavu koncerta i priču o Pixiesima.
|
